Vratimo se u 1830-e u Boston, vrijeme kad su Amerikanci bili ludi za duhovitim kraticama i namjerno pogrešno napisanim slengom. Zamislite to kao verziju meme kulture iz 19. stoljeća. Ljudi su bili oduševljeni kraticama poput “KY” za “know yuse” i “OW” za “oll wright“. U ovaj kovitlajući lonac lingvističkih gluposti ušlo je “OK”, skraćeno od “oll korrect“, namjerno iskasapljen način pisanja „sve ispravno”. Zašto? Jer netko očito nije bio previše upoznat s pravopisom, a nekima logika ionako nije jača strana.
Evo gdje stvarno postaje zanimljivo: osmog predsjednika SAD-a, Martina Van Burena zvali su “Old Kinderhook” (ili „Stari Kinderhook“, drugim riječima starac iz grada Kinderhooka), prema svom rodnom gradu Kinderhooku u državi New York. Njegovi pristaše mislili su da su dosjetljivi i pokrenuli su “OK Club” kako bi promovirali njegovu kampanju za ponovni izbor 1840. Ne samo da je bio „oll korektan”, bio je i Old Kinderhook! Identični inicijali s dvostrukim značenjem koje im je došlo kao budali šamar.
Van Buren je izgubio i s vremenom nestao s političke scene, ali izraz OK nije. Preživio je ratove, pojavu telegrafa i tehnološki procvat, sve dok se nije trajno ugnijezdio u svakodnevnu upotrebu, ovjekovječen i kao emotikon „palac gore“. Danas je “OK” toliko univerzalan da nadilazi jezične granice. To je riječ koju koristite kad ste dobro, iznervirani, preopterećeni ili se pretvarate da slušate.
Dakle, sljedeći put kada upišete “OK”, zapamtite: to nije samo riječ. To je relikvija lošeg pravopisa, političke propagande iz 19. stoljeća i vječne potrage čovječanstva za načinom kako kazati što više sa što manje riječi.
EUREKA! 
Komentiraj